Moj internet dnevnik
Maharet
Blog
nedjelja, rujan 20, 2009

Danas sam šetala podno nježnih dodira ranojesenjeg sunca razmišljajući o djetinjstvu. Kako smo znali trčati oko starog stable oraha u bakinom dvorištu. Moja sestrična i ja. Cijeli je svijet bio naš dok nam je vjetar mrsio kosu. Nije bilo rutina… ranojutarnjeg ustajanja, gužvi u tramvaju do posla… bilo je samo djetinjstvo. Zaštićeno od boli i patnje. Samo moja sestrična i ja trčimo oko stable podno snježno bijelih oblaka dok nekoliko sunčevih zraka mami osmjeh na naša lica. Do večeri kada njezin otac dolazi odvesti je kući.

Sutra ću opet vidjeti staro stablo oraha Jedino živuće od bajke u kojoj smo živjeli. Baka neće biti ondje da bi me pozdravila ispred vrata i neću joj potrčati dati najveći zagrljaj na svijetu... posjetiti ću njezin grob i zapaliti joj svijeću ljubavi tupo buljeći u masu crnog mramora ispred sebe.

Kasnije ćemo sestrična i ja stajati ispod starog stabla promatrajući prve plodove kako padaju na tlo dok... nas crkveno zvono ne pozove na groblje kako bismo posljednje zbogom rekli njezinom ocu.

Otišao je još jedan kamenčić djetinjstva... još jedna rijeka suza kiši iz mog srca. Još jedna smrt s kojom se treba nositi, živjeti. I još jedno beskonačno zašto?!

Kada zatvorim oči i ne ujem ništa osim sata koji zidove tišine razbija odbrojavajući minute gotovo nas mogu vidjeti kako trčimo oko starog stabla oraha i... kroz suze koje polako padaju niz moje obraze oslobađam vrijeme kojega više nema razmišljajući o stihovima koje je moje srce pozdravilo od prvog trenutka: "how coud you ever know how does forever go if you don't let go". (credits: Jyrki69).

Sutra će mama opet zatvoriti vrata ostavljajući u malenoj kući nijedan drugi znak života osim starog sata koji će brojati minutu za minutom, sat za satom.... dan za danom... Moramo pustiti.. znajući da je nešto još uvijek isto – lišće starog oraha u dvorištu oblači svoje žuto-zelene kapute šaputajući kroz toplu večer: «Nikada više». I zaista, 'how does forever go'?

maharet @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 9, 2009


MICHAEL JACKSON
1958.-2009.


Iako sam se željela distancirati od rasipanja riječi na temu nedavno preminulog kralja pop-a Michaela Jacksona sada kada je došlo vrijeme jednom zauvijek zatvoriti knjigu, možda je i vrijeme za posljednje poglavlje o jednoj od najvećih zvijezda današnjice.
Ovih dana dok smo se gotovo na svakom kutku susretali sa likom i djelom čovjeka, kojeg su više od desetljeća ti isti mediji koji mu sada skidaju kapu prikazivali čudakom i pedofilom, bilo je lijepo prisjetiti se pjesama s kojima smo svi rasli. Jer Michael Jackson, što god sada mislili o njemu, bio je zvijezda naših djetinjstava. Od "Thrillera" čiji me poster fascinirao dok sam imala svega 5 godina i željela naučiti plesati moonwalk poput njega preko njegovog najvećeg hita "Black Or White" do "The Earth Song" ili "Heal The World", Michael Jackson bio je i uvijek će biti dio moga odrastanja. Velika vremena obilježavaju veliki ljudi, a Jacko je jedan od njih. Nesumjivo najveći i nenadmašni pop umjetnik koji je doslovce stvorio jednu cijelu eru – ono što danas poznajemo kao pop glazbu. Jer njegova pojava, ples, komercijalni uspjeh elementi su koji su pomakli granice, dosegli nove, daleke horizonte koje teško da će netko drugi dostići. No možda i više od njegovog iznimnog glazbenog talenta i osjećaja za ritam kod Michaela Jacksona fascinirala me njegova sposobnost da živi u svom svijetu. Onom odraslima nedostižnom i nerazumljivom- dječjem. Jer to vječito dijete odbilo je odrasti i baš poput Petra Pana kojemu se toliko divio nije se bojao snova, oni su mu služili za to da bi ih ostvario. Sada je, još uvijek jednako neshvaćen, zauvijek otišao u Neverland ostavivši nam svima živo svjedočanstvo jednog života prožetog ljubavlju za svijet koji ga nije razumio i koji ga je, na kraju krajeva, i pretvorio u čudovište kakvim su ga mediji godinama prikazivali. Michaelu Jacksonu sunčana strana života najčešće nije okrenula obraz. Zato se sada nadam da će mu Neverland širom otvoriti svoja vrata i zauvijek udomiti njegovo srce. Hvala mu što je svojim životom i svojom glazbu i mom djetinstvu pružio drugi pogled na doživljaj svijeta i života, probudio maštu i uvjerio me da Neverland može biti stvaran. Zbog toga sam ponosna što smo živjeli u istom vremenu.
Na kraju, pozdravila bih Michaela istim onim poglavljem koje mu je opraštajući se od njega posvetila i njegova prijateljica Brooke Shields:


"Što me dotiče tako duboko, kod tog usnulog princa... njegova je odanost cvijetu – slika ruže sjaji iznad njega kao plamen iznad svjetiljke, čak i kada spava. I shvatila sam da je bio krhkiji nego sam mislila. Svjetiljke moraju biti zaštićene. Nalet vjetra mogao bi ih ugasiti..."
"Oči su slijepe. Moraš gledati srcem. Ono što je najvažnije nevidljivo je." -
Antoine de Saint-Expurey – Mali princ


 Michael, počivaj u miru...

 

maharet @ 20:36 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 18, 2009

Ponekad, kao eto sada u mom slučaju, prođu mjeseci prije nego poneku misao prebacim na papir. I možda bi prošlo još toliko da posljednjih tjedana nisam u neprekidnom putovanju svojih misli opet zastala u mračnom tunelu želeći  tamo negdje daleko, na izlazu, ugledati svjetlo. Čini mi se, posljednjih mjeseci život i smrt poprimile su isti oblik, ili su zamijenile strane pa ni sunčeve zrake toplog proljetnog sunca koje obasjavaju zidove užasa ne mogu prikriti svu dubinu bola nesretnih ljudskih sudbina i ne mogu misli otjerati od beskrajnih analiza i premotavanja filmova u glavi do dugo u noć.  A onda se, nakon četiri i pol mjeseca neprekidne smjene života i smrti pred očima dogodi tračak mog vlasitog sunca. 
I shvatim ono što sam posljednjih mjeseci potiskivala duboko u sebi okrivljujući se zbog ponovnog stajanja u mračnom tunelu, bez nade da ću uskoro ugledati svjetlost. Nakon toliko vremena tišine začujem u sebi onaj unutarnji glas koji mi kaže da se prijatelji neće otuđiti zbog nesuglasica, neće dopustiti da ih svakodnevica prožvače svojim oštrim zubima i zarije nož u srce svemu što ih je povezivalo i tjeralo na smijeh. Prijateljstvo će odolijeti  okrutnoj prolaznosti koja svakodnevno dijelić nas odnosi u nepovrat, ugradi ga u hladnu i mračnu cijev tunela. Dugo sam stajala u središtu mraka zadnjim se trzajima snage boreći za nedostižan tračak svjetlosti tamo negdje u daljini. I onda se pojavila... ta čarobna svjetlost prijateljstva kojeg čine i razumijevanje i nerazumijevanje, i nesuglasice i slaganje, i ljutnja i razdraganost, i čitava nepresušna rijeka emocija. Samo jedan osmijeh s pozornice i ruka na srcu rekli su dovoljno – prijateljstvo je ona ljubav koju prihvaćamo sa svim njenim prednostima i nedostacima. A prava ljubav je vječna!  
 
Gibo, hvala Ti što si tu.... uvijek!


maharet @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 8, 2008


DINO DVORNIK


20.08.1964. - 07.09.2008.



LJUBAV SE ZOVE IMENOM TVOJIM

Znaš, ponekad se pitam
je li bas moralo
toliko dugo bez tebe
probaj zamisliti kako je teško
voziti se noću kroz pusti grad
u društvu gospođe samoće

I zbog toga se nemoj dosađivati
kad pretjerujem sa nježnostima
jer za tebe, ljubavi moja
nježnost je jedina istina
na licu ti vidim
da si u snovima sretna
a ja vise ni sam ne znam
ima li razloga spavati
jer suviše je lijepo uživo vidjeti san
ljubav se zove imenom tvojim

Da, ti si ta samo meni potrebna
tvoje lice nježno je moja istina
tvoje tijelo osjećam
budi me tvoj dah, ja volim te
jer ova noć je iskrena poput nas

Samo ti sve tajne znaš
o meni, moja ljubavi
sve ono sto sam ja
samo ti, ti jedina si sreća
mojoj istini, moja ljubavi

Nikad nisam kao tebe nikog volio
cak sam radi drugih žena sebe lagao
vjerovao nisam nikad da sreća postoji
tek sada vidim
sto je prava snaga ljubavi
srećo moja, hvala ti za sve...



 

11.09.2008.

Jucer smo na posljednji pocinak otpratili Dina Dvornika. Nekima poseban u posebnosti, drugima onaj kojeg se osudjuje zbog zivota drugacijeg od onog kojeg nam u ovom konzervativnom drustvu namece netko drugi. Ne zelim ovdje sada govoriti o glazbenoj velicini "oca hrvatskog funka", kako ga ovih dana nazivaju svekoliki hrvatski mediji. Niti se zelim osvrtati na komentare koji prate zutilo i naslovnice jer u ovoj je zemlji sve samo ne preporucljivo izraziti stav koji nije prosao kroz "filtere" misljenja koje se uvazava u konzervativnom hrvatskom drustvu i smatra opce prihvatljivim. Ono sto zelim je na svoj nacin reci posljednje ne zbogom, vec dovidjenja, covjeku koji je uvijek i beskompromisno imao hrabrosti biti ono sto je i zivjeti "nefiltrirani" zivot. I zelim zahvaliti ovom prvenstveno velikom covjeku, a potom velikom glazbeniku, na tome sto se usudio suprostaviti filtriranim misljenjima, maskama i laznim osmjesima. Jer oni koji žive su oni koji se usude. Dino je svojim suprostavljanjem gluposti koja nas okruzuje i nama koji pokusavamo nefiltrirano slijediti svoj put dao snagu, unio pokoju novu nijansu u nas zivot i ohrabrio nas da nastavimo krociti stazama drugacijim od onih koje su utrli neki drugi ljudi i rekli nam da svijet u kojem zivimo treba tako izgledati. No, samo umjetnici znaju kakvo je njegovo pravo lice. A Dino je bio umjetnik, glazba koju je stvarao i koja je toliko puta izmamila osmijeh na lice. Luckast, razigran..... jednostavno je odbio odrasti i preuzeti na sebe breme ovog svijeta na izmaku i gledanja kroz filter. Ostao je uvijek dosljedan sebi, osjetljiv na nepravdu i licemjerje koje je posvuda oko nas. I zbog toga smo ga voljeli. Zbog njegove spontanosti. Dino je znao prepoznati iskrenost i ohrabriti je, to znam iz vlastitog iskusva. No moment po kojem cu Dina posebice pamtiti zadrzti cu za sebe. Jer trag koji je ostavio iza sebe, i bez tog jednog kamencica u slici njegova zivota, je neizbrisiv.

Hvala Ti Dino!

maharet @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 6, 2008

Dok sjedim u baru i promatram kapi lagane ljetne kiše koje se stapaju sa toplinom asfalta i sagorijevaju želju za onim nečim neutaživo iskonskim u meni ne mogu ne razmišljati o svemu što se pred mojim očima i u mom srcu događa ovih dana.
Kada je prije nekoliko dana brod pristao u Turku u Finskoj znala sam da će Ruisrock festival u mnogočemu biti događaj koji će odrediti putanju ovog ljeta no unatoč tomu Helsinki je grad koji ću, opet, izdvojiti kao vrelište misli.
Ponovo stići u Helsinki bilo je kao zaviriti u ladicu svih strepnji i nadanja koje sam pažljivo spremala tijekom proteklih, gotovo, 365 dana.
Sjediti na granitnoj ploči pored Baltičkog mora, promatrati galebove sa vrha stepenica "bijele" katedrale, protrčati stazama Suomenlinne ili pustiti suzu u "kamenoj crkvi" samo je dio emocija koje u meni probudi ovaj grad prema kojemu osjećam bliskost. Helsinki nije jedini grad s kojim sam već pri prvom susretu isplela neraskidivu sponu bliskosti ali jedan je od rijetkih i baš zato poseban.
Pa iako se ponekad u nekoj priči koju odlučimo ispričati stvari ne dogode onako kako bi pisac želio i junaci odluče sami ispričati neke svoje priče, ili možda čak i napustiti priču u kojoj su se toliko žarko željeli naći, život je taj koji nas vodi i usmjerava iako smo skloni misliti da mi vodimo i usmjeravamo život.
Tako sam ja sada zahvalna životu što me još jednom doveo u grad u kojem sam, šećući sama njegovim ulicama okupanim suncem ili večernjom rosom, naučila nešto novo o sebi, svojim osjećajima i svemu onomu što se nalazi u zbrkanoj masi misli u mojoj glavi.
Sretna sam zbog snage koju nosim u sebi, čvrste volje koja je iza onog nečeg što me neprestano tjera naprijed... onoga što će me, pustim li život da me vodi, dovesti do konačnog cilja, do onoga zbog čega se trudim ne pokleknuti u svojoj snazi i hrabro koračati naprijed u novi dan.Helsinki se sada, nakon toliko novih spoznaja o meni samoj, čini kao novi dom. Mnogo ljudi, mnogo osjećaja  koji variraju od beskonačne sreće do duboke tuge. Do nade u skori povratak. Do vjerovanja da će tada netko tko će stajati pored mene osluhnuti i razumjeti otkucaj srca ovog grada na sjeveru. I otkucaj mog srca koje se stapa s njim jer nije slučajan već je kockica mozaika koje me čine onakvom kakva jesam....
A do tada, još ću jednom prošetati jednim od parkova iz kojeg pogled na grad zaustavlja dan i poklonit ću Helsinkiju koji je pružio trenutni smiraj mojim uznemirenim mislima osmjeh koji uvijek izmami u kutovima mojih usana.


 

Ivy, Helsinki, 09.07.2008

maharet @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 21, 2008

Teško je svakog 21. u mjesecu ne vratiti misli na ljeto koji svakim novim osunčanim jutrom blijedi i otvara vrata novom, nadolazećem. I još je teže ne pomisliti kako je sve to samo šala i ne pokušati se uvjeriti da ćemo se i ovog vikenda opet sresti negdje između zadimljenih zidova jednog od zagrebačkih klubova i uz pokoju pivu prijateljski razgovarati. A nakon svega najteže se vratiti u stvarnost i shvatiti – nikad više. Danas je opet i nebo proplakalo. Kao da je željelo isprati tugu sa lica svih nas koji se, eto već 9 mjeseci, svakog 21. iznova zapitamo – zašto?
Neka pitanja ostaju bez odgovora ma koliko ih često postavljali žudeći pronići u smisao te tihe sile koja u jednom trenu, iznenada i neočekivano iščupa iz naše dimenzije nekog koga volimo. Takve stvari sada nemaju smisla no možda jednom... u  nekoj drugoj dimenziji, kada se naši pogledi opet susretnu a osmijeh obasja dan. Do tada si, prijatelju, u  mislima.... forever more!







































FOREVER MORE
(The 69 Eyes)


Been a while ever since
the wildest of the winds
been whispering
about you again
been a while ever since
the wildest of the winds
started whispering
about you again

Feel my heartbeat
like it's just begun
feel my heartbeat
on this endless run
feel my heartbeat
forever more
feel my heartbeat
feel my heartbeat
like it's just begun
feel my heartbeat
on this endless run
feel my heartbeat
forever more
feel my heartbeat
once more

Been a while ever since
I let it shine in
been wandering
without you within
been a while ever since
I let you shine in
I've been wandering
without you within

maharet @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.